BOSNA I HERCEGOVINA

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

ZENIČKO-DOBOJSKI KANTON

OPĆINSKI SUD U ZAVIDOVIĆIMA, Odjeljenje u Maglaju

Broj: 42 1 P 003570 15 P 2

Maglaj, 16.02.2017. godine

Općinski sud u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju, sudija Muris Sakić, u pravnoj stvari tužitelja 1. R.Š., iz M., D., 2. M.Š., iz M., D., 3. M.Š.1, iz M., D. i 4. M.Š.2, iz M., D., koje zastupa punomoćnik Alić Fehim, advokat iz Maglaja, protiv tuženog „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo, poslovnica Zenica, radi povećanja rente, v.s. 24.500,00 KM, po zaključenju glavne, usmene i javne rasprave održane dana 23.11.2016. godine u prisustvu tužitelja, njegovog punomoćnika i punomoćnika tuženog Mahmutefendić Rušto, dipl. pravnika, zaposlenika tuženog, dana 16.02.2017. godine donio je sljedeću :

P R E S U D U

Odbija se u cjelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj R.Š. traži da mu tuženi na ime izgubljene zarade u periodu od podnošenja tužbe tj. 30.06.2005. godine pa do 14.07.2016. godine isplati iznos od 86.875,56 KM sa zakonskim zateznim kamatama I to:

Na iznos od 4.889,65 KM od 05.01.2006. godine do isplate,

Na iznos od 8.067,20 KM od 05.01.2007. godine do isplate,”

Na iznos od 7.719,00 KM od 05.01.2008. godine do isplate,

Na iznos od 7.202,65 KM od 05.01.2009. godine do isplate,

Na iznos od 8.003,65 KM od 05.01.2010. godine do isplate,

Na iznos od 8.053,80 KM od 05.01.2011. godine do isplate,

Na iznos od 7.874,38 KM od 05.01.2012. godine do isplate

Na iznos od 7.881,24 KM od 05.01.2013. godine do isplate

Na iznos od 7.881,24 KM od 05.01.2014. godine do isplate

Na iznos od 7.695,96 KM od 05.01.2015. godine do isplate

Na iznos od 7.545,96 KM od 05.01.2016. godine do isplate

Na iznos od 4.060,53 KM od 05.09.2016. godine do isplate, te da tužitelju plaća mjesečnu rentu na ime izgubljene zarade u iznosu ood 761,33 KM (umjesto dosadašnjih 120,00 KM) do 5-tog u mjesecu za protekli mjesec, počev od 15.07.2016. godine pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti, zajedno sa zakonskim kamatama od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog obroka pa do dana isplate kao I da mu nadoknadi troškove ovog postupka u iznosu od 22.962,58 KM a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

O b r a z l o ž e n j e

Tužitelji su dana 30.06.2005. godine, putem punomoćnika, kod ovog suda podnijeli tužbu protiv tuženog radi naknade štete I povećanja rente.

U vođenom parničnom postupku ovaj sud je dana 03.11.2011. godine donio presudu kojom je odbio tužitelja R.Š. sa zahtjevom da mu tuženi na ime rente za izgubljenu zaradu plaća mjesečno iznos od 878,28 KM, odnosno iznos prosječne mjesečne plaće u F BiH kao I najniže plaće u F BiH umanjen za iznos invalidske penzije koju tužitelj ostvaruje kod FZ PIO MIO umjesto dosadašnjih 120,00 KM počev od 30.06.2005. godine kao dana podnošenja tužbe pa u buduće dok za to budu postojali zakonom propisani uslovi do 5- tog u mjesecu za tekući mjesec I isplatu dospijele razlike rente sa zakonskim kamtama, kao I tužitelje M.Š., M.Š.1 I M.Š.2 sa zahtjevom za isplatu naknade zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog naročito teškog invaliditeta bliskog srodnika, supruga I oca od po 20.000,00 KM sa pripadajućim kamtama I troškovima postupka.

U žalbenom postupku Kantonalni sud je odlukom br. 42 1P 003570 12 Gž od 20.08.2012. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužitelja u dijelu kojim su tužitelji M.Š., M.Š.1 I M.Š.2 odbijeni sa zahtjevom za isplatu naknade zbog pretprljenih duševnih bolova zbog naročito teškog invaliditeta bliskog srodnika u iznosima od po 20.000,00 KM sa pripadajućim zakonskim kamatama te u tom dijelu potvrdio prvostepenu presudu, dok je žalba tužitelja uvažena u dijelu kojim je tužitelj R.Š. odbijen sa svojim zahtjevom za povećanje rente te u dijelu odluke o troškovima postupka te prvostepena presuda u tom dijelu ukinuta I vraćena ovom sudu na ponovni postupak.

Podneskom od 11.05.2016. godine tužitelji su putem punomoćnika, a u skladu sa odlukom Kantonalnog suda od 20.08.2012. godine uredili tužbeni zahtjev, te u činjeničnim navodima istakli da je tužitelj R.Š. teško stradao u prometnoj nesreći koja se dogodila 17.04.1999. godine, a koju je isključivo skirivio osiguranik tuženog koju činjenicu tuženi ne spori. Dalje navodi da se sudskom nagodbom Općinskog suda u Tešnju broj P-303/2000 od 05.10.2000. godine tuženi obavezao tužitelju na ime izgubljene rente isplaćivati novčanu rentu u iznosu od 120,00 KM mjesečno, te da je tužitelju nakon završenog liječenja 02.11.2005. godine priznato pravo na invalidsku penziju sa invaliditetom od 90 % I to rješenjem FZ PIO MIO od 25.12.2008. godine koja je u početku iznosila 140,00 KM za novembar 2005. Godine, a danas ona iznosi 326,17 KM (za mart 2016. godine). Po osnovu invalidske penzije od kada mu je to pravo priznato pa do danas tužitelj je naplatio ukupan iznos od 36.059,17 KM (od 02.11.2005. godine do 30.04.2016. godine), a po osnovu rente po navedenoj sudskoj nagodbi do danas ukupan iznos od 15.480,00 KM, što sveukupno po oba osnova iznosi 51.539,17 KM. Ističe da je tužitelj po zanimanju zidar te d ima zvanje vozača lakih motornih vozila. Osim zidarskih poslova radio je I tesarske poslove kao I poslove armirača. Poslije rata navodi da je radio u R Hrvatskoj sve ove navedene poslove ali da nije bio prijavljen na socijalno osiguranje. Shodno navedenom, tužitelj u ovoj pravnoj stvari potražuje visinu rente zbog izgubljene zarade na bazi visine dnevnica koje bi on ostvarivao da nije povrijeđen u saobraćajnoj nezgodi a koja je umanjena za iznos primanja po osnovu rente koju je primao na osnovu zaključene sudske nagodbe u navedenom period te invalidske penzije.

Podneskom od 11.10.2016. godine tužitelji su sukladno statusnim promjenama kao tuženog u ovoj pravnoj stvari označili “Sarajevo osiguranje” d.d. Sarajevo poslovnica Zenica. U toku postupka tužitelj je ostao kod iznesenih navoda, a u skladu sa nalazom I mišljenjem vještaka ekonomske struke Sofić Diane od 14.09.2016. godine, u konačnom opredijelio tužbeni zahtjev kao u izreci. Na glavnoj raspravi u završnom izlaganju izjavio je da je isti provedenim dokazima dokazao osnovanost svog potraživanja u ovoj pravnoj stvari te visinu istog provedenim vještačenjem po vještaku ekonomske struke prema kojem je uzeta najniža vrijednost odnosno visina dnevnice. Slijedom navedenog predlaže da sud usvoji konačno opredjeljeni tužbeni zahtjev prema podnesku od 26.09.2016. godine te tuženog obaveže na naknadu troškova postupka prema priloženom troškovniku.

U odgovoru na tužbu od 12.03.2007. godine tuženi je u cjelosti osporio osnov I visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, ne sporeći da su tužitelj R.Š. I tuženi zaključili sudsku nagodbu pred Općinskim sudom u Tešnju u pogledu naknade materijalne I nematerijalne štete zbog tjelesnih povreda tužitelja R.Š. koje su nastale u saobraćajnoj nezgodi od 17.04.1999. godine I prema kojoj je navedenom tužitelju isplaćivana renta u iznosu od 120,00 KM počev od 05.10.2005. godine. U podnesku od 20.05.2016. godine tuženi smatra da je prestao pravni osnov za isplatu rente navedenom tužitelju po nagodbi od 05.10.2000. godine obzirom da isti u vrijeme štetnog događaja nije bio u radnom odnosu odnosno nije imao redovna primanja nego je radio na crno. Istakao je također da smstra da iz priloženih dokaza ne proizlazi da su kod tužitelja Škiljo Rukiba nastupile promjenjene okolnosti za povećanje rente. Na pripremnom ročištu tuženi je ostao kod navoda iz odgovora na tužbu te podneska o 20.05.20016. godine ističući da je nejasno na osnovu čega tužitelj potražuje povećanje rente. Ovo iz razloga što je tužitelj potražuje povećanje rente na osnovu navoda da je bio zidar, a prema priloženim dokazima isti je po zanimanju vozač kamiona sa radnim iskustvom od 5 godina. Na glavnoj raspravi, u završnom izlaganju tuženi je predložio da sud u cjelosti odbije kao neosnovan postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja navodeći da se isti prije svega u pogledu visine zasniva na provedenom vještačenju po vještaku ekonomske struke Softić Diani, a koji nije relavantan I ne može se prihvatiti prevashodno iz razloga što je rađen na bazi dnevnica koje je tužitelj ostvarivao tokom svog rada prije povrede pri čemu se radi o radu”na crno”, te da vještak prilikom sačinjavanja nalaza nije uzela u obzir zimski period u kojem pada obim poslova u građevinarstvu. Pored toga, istakao je da izvor obračuna dnevnice zidara nepouzdan I na osnovu tog podatka ne može se temeljiti tužbeni zahtjev u pogledu visine.

Na glavnoj raspravi, u dokaznom postupku u skladu sa članom 7. Zakona o parničnom postupku (Sl. novine FBiH broj 53/03, 73/05 i 19/06, 98/15) izvedeni su slijedeći dokazi: u svojstvu parnične stranke saslušan je tužitelj R.Š., svjedoci R.H. I O.H., provedeno je vještačenju po vještaku ekonomske struke Softić Diani iz Zenice čiji je nalaz I mišljenje od 14.09.2016. godine pročitan na glavnoj raspravi I izvršen uvid u isti, uvidom I čitanjem provedeni su: Uvjerenje Kantonalne službe PIO MIO Zenica matični broj …od 02.10.2015. godine, spis ovog suda odnosno odluke suda te zapisnik sa glavne rasprave, rješenje FZ PIO MIO od 25.12.2008. godine, sudska nagodba Općinskog suda u Tešnju broj P-303/2000 od 05.10.2000. godine, zapisnik o uviđaju saobraćajne nesreće sastavljen kod Općinskog suda u Maglaju broj KRI-32/99 od 17.04.1999. godine, izjava o zajedničkom domaćinstvu tužitelja R.Š. od 06.06.2005. godine, potvrda o visini zarade R.Š. od 17.04.1999. godine, potvrda o visini zarade za tužitelja R.Š. od 09.05.1998. godine, rješenje RO Industrogradnja Zgerb broj Sl/89 od 08.02.1998. godine, rješenje RO Industrogradnja Zagrebo visini zarade R.Š. broj sl/89 od 08.02.1989. godine, svjedočanstvo o završenoj srednjoj saobraćajnoj školi u Doboju broj 03-2484 od 07.06.1986. godine.

Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku FBiH, sud je odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga:

Odredbom čl. 195. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima (“ Sl list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) propisano je da ko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, kao i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vreme liječenja, dok je stavom 2. istog člana propisano da ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povrjeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.

Među parničnim strankama iz njihovih navoda tokom postupka nesporno je da se dana 17.04.1999. godine na magistralnom putu M-17, u mjestu Kosova, općina Maglaj, dogodila saobraćajna nezgoda, koju je skrivio osiguranik tuženog DŽ.B., vozeći pmv marke „Mercedes“ koje je osigurano policom osiguranja broj ... kod tuženog.

Odredbom čl. 196. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika smanjiti ili ukinuti, ako se znatnije promjene okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja ranije odluke.

Iz predhodno navedene zakonske odredbe iz čl. 196. Zakona o obligacionim odnosima proizlazi da je za donošenje odluke o izmjeni rente odlučno je utvrditi jesu li se i u čemu znatnije izmijenile prilike na kojima se temeljila ranija odluka o plaćanju rente.

Renta za izgubljenu zaradu određenu sudskom nagodbom može se promijeniti pod uvijetima koji vrijede za promjenu visine rente određene sudskom odlukom ( Zakon o obligacionim odnosima Knjiga I, Sarajevo 2011. godine str. 535. Tačka 7, preuzeti stav SURSL, Sp-561/83 od 13.05.1983. godine,SP 10/1983, str. 67,).

Pri odlučivanju o zahtjevu za povećanje novčane rente ranije dosuđene na ime naknade štete zbog izgubljene zarade relavante su samo naknadne promjene u imovinskim prilikama oštećenog. Oštećenom, u konkretnom slučaju tužitelju u ovoj pravnoj stvari pripada pravo da traži povećanje već dosuđene rente srazmjerno gubitku zarade koju bi postizao u novim uslovima, ali ne i zbog povećanih životnih troškova (stav VS FBiH Rev-88/98 od 27.07.1998, Bilten VSFBiH 1/1999, odl.43 i pravni stav Građanskog odjeljenja KS u Sarajevu, Bilten KS u Sarajevu 3/2000, str. 23, objavljeno u knjizi Zakon o obligacionim odnosima Knjiga I, Sarajevo 2011. Godine, str. 536. Tačka 35. I 39.).

Nesporno je među parničnim strankama, a i iz provedenog dokaza uvidom i čitanje sudske nagodbe zaključene pred Općinskim sudom u Tešnju pod poslovnim brojem: P-303/2000 od 05.10.2000. godine, proizlazi da se tuženi obavezao tužitelju na ime mjesečne rente plaćati mjesečni iznos od 120,00 KM počev od 01.09.2000. godine pa ubuduće dok za to budu postojali zakonski uslovi i do dospijele iznose isplatiti odmah, a buduće svakog mjeseca od 01.05. na ruke tužitelja. Prema istoj nagodbi, stranke su se suglasile da ukoliko se steknu uslovi za izmjenu iste mogu stranke mogu tražiti od suda smanjenje, povećanje i ukidanje ove rente. Tuženi tokom postupka ne spori da se ista odnosi na naknadu štete tužitelju koja potiče iz štetnog događaja od 17.04.1999. godine.

Iz iskaza saslušanog tužitelja, te svjedoka R.H. i O.H., a koje su prihvata u ovom dijelu kao tačne, podudarne u bitnim činjenicama nesporno proizlazi da je tužitelj prije povrijeđivanja u saobraćajnoj nezgodi od 17.04.1999. godine radio poslove građevinskog radnika- zidara za dnevnicu koju su iznosile 40,00 do 50,00 KM u BiH u ljetnom periodu, odnosno 70,00 do 90,00 KM u R Hrvatskoj u zimskom periodu, te da je navedene poslove obavljao bez zasnivanja radnog odnosa odnosno da je radio „na crno“.

Po ocjeni suda tužbeni zahtjev tužitelja u ovoj pravnoj stvari nije osnovan. Naime, prema odredbi člana 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku F BIH kojom je propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zahtjevaju svoje zahtjeve I izvoditi dokaze na kojim se utvrđuju te činjenice, te čl. 123. stavom 1. istog zakona kojom je propisano je da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, tužitelj provedenim dokazima nije dokazao osnovanost postavljenog zahtjev, odnosno da su u smislu čl.196. Zakona o obligacionim odnosima desile znatnije promjene okolnosti u odnosu na donošenje odluke temeljem koje je određena novčana renta.

Iz provedenog dokaza rješenja FZ PIO MIO Kantonalna adimistrativna služba Zenica od 25.12.2008. godine proizlazi da je tužitelju priznato pravo na samostalnu invalidsku penziju počev od 02.11.2005. godine. Međutim, ova činjenica priznavanja I ostvarenja prava na invalidsku penziju tužitelja nije gubitak zarade u odnosu na njegova primanja koja je imao u vrijeme prije donošenja navedenog uvjerenja odnosno priznanja prava na invalidsku penziju, pa se I ne može smatrati promjenjenom okolnosti iz čl. 196. Zakona o obligacionim odnosnima temeljem kojeg bi sud dosudio izmjenjeni iznos ranije određene novčane rente. Dakle, ovo ostvarivanja prava nije se negativno reflektiralo na zaradu odnosno imovinske prilike tužitelja nakon zaključenja sudske nagodbe od 05.10.2000. godine do priznavanja prava na penziju. Naime, I sam tužitelj je u svom iskazu datom na glavnoj raspravi izjavi da je prije povrede odnosno zaključenja sudske nagodbe kod Općinskog suda u Tešnju radio “na crno” odnosno kao građevinski radnik bez zasnivanja radnog odnosa, te da od 2000. godine do 2005. Godine odnosno priznavanja prava na invalidsku penziju nije imao nikakvih drugih prihoda osim ovog novčanog iznosa po osnovu rente iz zaključene sudske nagodbe. Iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je kod osiguranika utvrđen prestanak radne sposobnosti počev od 02.11.2005. godine usljed posljedice bolesti.

Sud je izvršio uvid u spis ovog suda br. 42 1 P 003570 09 P, odluku suda br. 042-1-P-000 056 od 03.11.2011. godine kao I zapisnike sa glavne rasprave od 06.12.2010. godine, te nastavcima glavne rasprave 14.03.2011. godine, 15.03.2011. godine, od 04.10.2011. godine, od 16.06.2011. godine te utvrdio da je su u toku navedenog postupka izvedeni usvojeni kako materijalni tako I subjektivni dokazi, te predložena vještačenja po vještaku Salčin Amiru, ortopedu- traumatologu te po vještakku Baljak Edinu, dipl.ecc., obojca iz Zenica, a na okolnosti dokazivanja osnova I visine tužbenog zahtjeva u odnosu na tužitelja R.Š..

S druge strane, iako iz izvedenih dokaza nesporno proizlazi da je sudska nagodba od 05.10.2000. godine između tužitelja R.Š. I tuženog, zaključena u vrijeme dok je liječenje navedenog tužitelja još trajalo, dakle nije bilo okončano, sud ni sa ovog aspekta ne može utvrditi da li su kod tužitelja nastupile promjenjenje okolnosti obzirom da samom zaključenju sudske nagodbe nije predhodila provjera zdravstenog stanja tužitelja, a sud nije ovlašten unazad pravomoćnu sudsku odluku kojom je odlučeno o zahtjevu za rentu.

Obzirom na utvrđeno, po ocjeni suda, ni ostali dokazi koji se izvedeni u ovoj pravnoj stvari nisu od uticaja na drugčiju odluku suda. Ovo prije svega što iz dokaza, a koji se odnosi prevashodno na stručnu spremu tužitelja R.Š.- svjedočanstvo od 07.06.1986. godine proizlazi da je navedeni stakao zvanje vozač lakih motornih vozila, a među parničnim strankama je nesporno da je isti prije saobraćajne nezgode I zaključena sudske nagodbe za koju traži izmjenu u ovom postupku bio zidar odnosno građevinski radnik. Također, njegove porodične prilike (Izjava o zajedničkom domaćinstvu od 06.06.2005. godine), te potvrde o visini zarade navedenog od 17.04.1999. godine I od 09.05.1998. godine, irelevanti su za odlučivanje o postavljenom zahtjevu iz predhodno navedenih razloga. Dakle, po ocjeni suda iz istih dokaza proizlaze činjenice koje su postojale u vrijeme zaključivanja sudske nagodbe pa ne predstavljaju promjenjene okolnosti. a sve ovo iz razloga što se isti odnose na vrijeme prije povrjeđivanja tužitelja I zaključenja prvobitne sudske nagodbe. Nesporno je da tužitelj Škiljo Rukib nakon zaključivanja sudske nagodbe od 05.10.2000. godine stekao u bračnoj zajednici još jedno dijete I to M.Š. rođenog 05.05.2004. godine I da su time zasigurno povećane njegove obaveze usmjerene na podizanje I odgoj dijeteta, ali se ni ta okolnost ne može smatrati promjenjenom okolnosti temeljem koje bi sud udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu jer ista ne predstavlja promjene u gubitku zarade u novim uslovima, što ne podrazumjeva povećanje troškova života.

Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari provedeno je vještačenje ekonomske struke Softić Diani iz Zenica, koja je na glavnoj raspravi ostala kod dostavljenog nalaza I mišljenja od 14.09.2016. godine te na glavnoj raspravi odgovorila na postavljena pitanja I primjedbe parničnih stranaka. U svom nalazu I mišljenju iznijela, odgovorajući na postavljeni zadatak, vještak je uzimajući o obzir vrstu poslova koje je tužitelj obavljao prije zadobijana povrede- poslove zidara, visinu dnevnice za navedene periode, te iznos primanja po osnovu novčane rente iz zaključene sudske nagodbe od 05.10.2000. godine te iznos invalidske penzije (po mjesecima koliko je ona iznosila), utvrdila da bi tužitelj u spornom periodu, da je nastavio raditi poslove koje je ranije obavljao ostvario bi iznos od 139.645,00 KM, na ime rente I penzije ostvario je iznos od 52.769,44 KM, pa razlika između zarade I već primljenih novčanih nakada iznosi 86.875,56 KM. Međutim, kako je tužbeni zahtjev u osnovu neutemeljen sud ovaj dokaz u takvoj situaciji nije posebno cijenio niti se upuštao u ocjenu navedenog.

Slijedom navedenog, imajući u vidu nesporne i utvrđenje činjenice, te primjenom gore navedenih zakonski odredbi, sud je odlučio kao u izreci te u cjelosti odbio kao neosnovan postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja.                              

                                                                                                                                          Sudija                                                                                                                

                                                                                                                                     Muris Sakić, s.r.

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba Kantonalnom sudu u Zenici u roku od 30 dana. Rok za žalbu za počinje teći od prvog narednog dana od dana prijema istog. Žalba se podnosi u dovoljnom broju primjeraka za sud I stranke.