FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
BROJ: 42 1 P 003570 17 Gž 2
Zenica, 24.07.2017.godine
Kantonalni sud u Zenici, u građanskom vijeću sastavljenom od sudija: Jasmine Begović-Devović, kao predsjednice vijeća, Maria Anić i Albise Kapić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. R.Š., iz M., D., 2. M.Š. iz M., D., 3. mldb. 1, M.,D., 4. mldb.2, M. D. i 5. mldb.3, M., D., svi zastupani po zakonskom zastupniku – ocu R.Š., a ovaj po punomoćniku Alić Fehimu, advokatu iz Maglaja, protiv tuženog „SARAJEVO OSIGURANJE“ d.d. SARAJEVO – Poslovnica Zenica, radi povećanja rente, v.s. 24.500,00 KM, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju, broj 42 1 P 003570 15 P 2 od 16.02.2017.godine, u sjednici vijeća održanoj dana 24.07.2017. godine, donio je
Žalba se odbija i prvostepena presuda potvrđuje.
Prvostepenom presudom odbijen je tužitelj sa tužbenim zahtjevom za povećanje mjesečne rente na ime izgubljene zarade na iznos od 761,33 KM mjesečno, počev od 15.07.2016.godine do isplate i to do 5-tog u mjesecu za protekli mjesec, kao i sa zahtjevom da mu tuženi na ime izgubljene zarade u periodu od 30.06.2005. do 14.07.2016.godine, isplati iznos od 86.875,56 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
Protiv pomenute presude tužitelj je blagovremeno izjavio žalbu iz svih žalbenih razloga, predlažući ovom sudu da uvaži žalbu, te pobijanu presudu preinači na način što će usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova postupka ili da istu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.
Tuženi je u svom odgovoru na žalbu osporio žalbene navode tužitelja, predlažući ovome sudu da odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostepenu presudu.
Pošto je ispitao prvostepenu presudu u dijelu u kom se pobija žalbom i po službenoj dužnosti u smislu člana 221 Zakona o parničnom postupku (Sl.novine FBiH 53/03, 73/05,19/06 i 98/15), drugostepeni sud je zaključio slijedeće:
Žalba nije osnovana.
Prvostepeni sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, a da pri tom nije počinio povredu odredaba parničnog postupka, kada je odlučio kao u izreci ove presude.
Za svoju presudu prvostepeni sud je dao valjane i jasne razloge koje kao pravilne u cijelosti prihvata i ovaj sud.
Članom 7, stav 1 Zakona o parničnom postupku propisano je da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojim se utvrđuju te činjenice, a članom 8 Zakona o parničnom postupku propisano je da sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, a i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.
Iz stanja spisa proizilazi da su tužioci 30.06.2005.godine podnijeli tužbu, navodeći da se dana 17.04.1999.godine u mjestu Kosova, Općina Maglaj, na magistralnom putu M-17 dogodila saobraćajna nezgoda, koju je prouzrokovao osiguranik tuženog, a u kojoj je tužitelj R.Š. zadobio teške tjelesne povrede, te da mu je tuženi, na ime naknade nematerijalne štete, 29.12.1999.godine isplatio iznos od 3.000,00 KM, kao i to da su 11.08.2000.godine zaključili sporazum o vansudskoj nagodbi po kom osnovu je od tuženog primio iznos od 25.000,00 KM po svim vidovima štete, kao i to da su zaključili sudsku nagodbu pred Općinskim sudom u Tešnju pod brojem P-303/00 dana 05.10.2000.godine po kom se tuženi obavezao da tužitelju na ime mjesečne rente plaća iznos od 120,00 KM mjesečno počev od 01.09.2000.godine, ističući da je tužilac R.Š. u septembru 2000.godine doživio povredu pucanja natkoljenične kosti, odnosno pogoršanje zdravstvenog stanja, koje je u uzročno-posljedičnoj vezi sa saobraćajnom nesrećom, zbog čega mu je invalidnost preko 80%, konačno opredjeljujući tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 878,28 KM, odnosno iznos prosječne mjesečne plaće u F BiH, kao i najniže plaće u F BiH, umanjen za iznos invalidske penzije koju tužitelj ostvaruje kod Federalnog zavoda PIO/MIO F BiH, umjesto dosadašnjih 120,00 KM, počev od 30.06.2005. godine, kao dana podnošenja tužbe pa u buduće dok za to postoje zakonski uvjeti do 5-tog u mjesecu za tekući mjesec i isplatu dospjele razlike rente, a na ime rente zbog izgubljene zarade, kao i da njegovoj supruzi i djeci M.Š., mldb.1 i MLDB.2, po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog naročito teškog invaliditeta bliskog srodnika, svakom ponaosob isplati iznos od 20.000,00 KM sa pripadajućim kamatama i troškovima spora.
Iz uvida u sporazum o vansudskom poravnanju zaključenog između tužioca R.Š. i tuženog 11.08.2000.godine, proizilazi da je tužilac R.Š. na ime naknade štete nastale 11.04.1999.godine, dobio iznos od 22.000,00 KM, te se odrekao bilo kakvog potraživanja po bilo kom osnovu iz tog štetnog događaja.
Na okolnost zadobijenih povreda, koje je tužitelj R.Š. pretrpio u navedenoj saobraćajnoj nezgodi dana 17.04.2009. godine sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku medicinske struke specijalisti ortopedu dr. Salčin Amiru.
Iz nalaza i mišljenja vještaka Salčin Amira datog u pismenoj formi od 19.10.2010. godine i dopune nalaza datog na glavnoj raspravi od 15.03.2011. godine proizilazi da je tužitelj zadobio otvoreni prelom lijeve natkoljenične kosti u donjem dijelu, prelom desne natkoljenične kosti u donjem dijelu, prelom gornjeg dijela desne potkoljenice u zglobu, nagnječenje grudnog koša, slom cirkulacije zbog iskrvavljenja te uganuće lijevog koljena koje se karakterišu kao teške tjelesne povrede te da je liječenje navedenih povreda završeno 12.11.2001. godine, sa umanjenjem životne aktivnosti od 45% zbog skraćenja lijeve noge sa 4 cm. u odnosu na desnu te ograničenja pokretljivosti desnog i lijevog koljena u srednjem stepenu do 15%, nakon čega je tužitelj 22.11.2004. godine, zadobio i prelom desne na5koljenice, koji po mišljenju vještaka nije prouzrokovan ranijim povredama, s obzirom da je ranije liječenje završeno, a novi prelom je nastao iznad ranijeg zaraslog preloma, ali je zbog ponavljanja loma desne na5koljenice i ponovnih operativnih tretmana te neaktivnosti i vezanosti za štake došlo i do degenerativnih promjena na koljenima više lijevo, te zbog ograničenosti pokreta lijevog koljena u srednjem stepenu do 30% i degenerativnih promjena desnog koljena sa ograničenim pokretima u srednjem stepenu od 20% kod tužitelja R.Š. postoji invalidnost od 60%, posebno ističući da na dan 05.10.2000. godine se isti nalazio na intenzivnom liječenju koje je završeno 12.11.2001. godine.
Iz stanja spisa takođe proizilazi da je presudom ovog suda broj 42 1 P 003570 12 Gž od 20.08.2013.godine, odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostepene presude broj 042-1-P-09-000 056 od 03.11.2011.godine, u dijelu u kom su tužitelji M.Š., MLDB.1 i MLDB.2 odbijeni sa zahtjevom za isplatu naknade zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog naročito teškog invaliditeta bliskog srodnika, supruga i oca, isplatom iznosa od po 20.000,00 KM sa pripadajućim kamatama i u tom dijelu je potvrđena pomenuta prvostepena presuda, dok je uvažena žalba tužitelja u odbijajućem dijelu u kom je tužitelj R.Š. odbijen sa zahtjevom za povećanje rente i u tom dijelu i u dijelu odluke o troškovima postupka je pomenuta prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak, s obzirom da konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev tužitelja R.Š. da mu tuženi, na ime rente za izgubljenu zaradu, plaća mjesečno iznos od 878,28 KM, odnosno iznos prosječne mjesečne plaće u F BiH, odnosno najnižu plaću u F BiH, umanjen za iznos invalidske penzije koju tužitelj ostvaruje kod Federalnog zavoda PIO/MIO F BiH, umjesto dosadašnjih 120,00 KM, počev od 30.06.2005. godine, kao dana podnošenja tužbe pa u buduće dok za to postoje zakonski uvjeti do 5-tog u mjesecu za tekući mjesec i isplatu dospjele razlike rente, sa zakonskim kamatama ne predstavlja određen zahtjev u pogledu visine rente koju tužitelj potražuje.
Iz stanja spisa takođe proizilazi da su tužitelji protiv pomenute presude ovog suda u odbijajućem dijelu izjavili reviziju, koja je odbijena presudom Vrhovnog suda F BiH broj 42 1 P 003570 12 Rev od 07.10.2014.godine, te se dalji postupak pred prvostepenim sudom nastavio u pogledu zahtjeva tužitelja R.Š. za povećanje rente, a u kom dijelu je prvostepena presuda ukinuta.
U daljem toku postupka tužitelj je izvršio ispravku tužbe, postavljajući tužbeni zahtjev da mu tuženi na ime novčane rente plaća iznos od 811,84 KM, mjesečno počev od 30.06.2005.godine, do 5-tog u mjesecu za protekli mjesec, kao dana podnošenja tužbe do isplate, s tim što će dospjele iznose rente platiti odmah sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka.
Članom 154, stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (Sl.list R BiH broj 2/92, 13/93, 13/94 i Sl.novine F BiH broj 29/03 i 42/11) je propisano da onaj ko drugom uzrokuje štetu dužan je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, a članom 155 Zakona o obligacionim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine i sprečavanje njihova povećanja, a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha.
Članom 189, stav 1 Zakona o obligacionim odnosima je propisano da oštećeni ima pravo na naknadu obične štete, kao i na naknadu izmakle koristi, dok je stavom 3 pomenutog člana Zakona, propisano da se pri ocjeni izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema redovnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
Članom 195, stav 2 Zakona o obligacionim odnosima je propisano da ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad, gubi zaradu ili su mu potrebe trajno povećane ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja ili napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu.
Članom 196. Zakona o obligacionim odnosima je propisano da sud može na zahtjev oštećenog povećati rentu ako se znatnije promjene okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke.
Nije sporno među parničnim strankama činjenica da su parnične stranke u postupku vođenim pred Općinskim sudom u Tešnju, radi nakade štete u obliku rente pod brojem P-383/2000, dana 05.10.2000.godine, zaključile sudsku nagodbu, kojom je obavezan tuženi da tužitelju na ime rente zbog ostvarene zarade isplaćuje iznos od 120,00 KM počev od 01.09.2000.godine, dok za to budu postojali zakonski uslovi, do 5-tog u mjesecu za protekli mjesec, s tim što je dospjele iznose rente dužan platiti odjednom, te da su stranke postigle suglasnost da ukoliko se steknu uvjeti za izmjenu ove odluke mogu tražiti od suda smanjenje, povećanje i ukidanje ove rente.
Iz rješenja Federalnog zavoda za PIO/MIO osiguranje Kantonalna administrativna služba Zenica od 25.12.2008.godine, broj 1818-0127/06-4, proizilazi da je tužitelju R.Š. priznato pravo na samostalnu invalidsku penziju počev od 02.11.2005.goeine, uslijed posljedica bolesti, dok iz uvjerenja Federalnog zavoda za MIO/PIO Osiguranje Mostar, Kantonalna administrativna služba Zenica od 02.10.2015.godine, proizilazi da tužitelj ostvaruje pravo na invalidsku penziju koja za septembar mjesec 2016.godine iznosi 326,17 KM.
Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Diane Softić, datog u pismenoj formi od 14.09.2016.godine, i na glavnoj raspravi od 23.11.2016.godine, proizilazi da je tužitelj radio na dnevnice, kao zidar, u spornom periodu bi ostvario iznos od 139.645,00 KM, te da je u spornom periodu na ime rente i penzije ostvario iznos od 52.769,44 KM, pa razlika između moguće zarade i već primljenih novčanih naknada iznosi 86.875,56 KM, a da eventualno izgubljena zarada iznosi 761,33 KM mjesečno.
Nakon izvršenog vještačenja tužitelj je svojim podneskom od 26.09.2016. godine, konačno opredijelio tužbeni zahtjev da mu tuženi na ime izgubljene zarade u periodu od u periodu od 30.06.2005. do 14.07.2016.godine, isplati iznos od 86.875,56 KM, te da tuženi isplaćuje tužitelju, na ime povećanje mjesečne rente na ime izgubljene zarade iznos od 761,33 KM mjesečno, počev od 15.07.2016.godine do isplate, sve sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
Pravilno prvostepeni sud zaključuje, a što proizilazi i iz iskaza tužitelja datog u svojstvu parnične stranke i saslušanih svjedoka, da je tužitelj završio Srednju saobraćajnu školu u Doboju, te da je prije povređivanja u saobraćajnoj nezgodi od 17.04.1999. godine, radio poslove građevinskog radnika- zidara na dnevnicu koje su iznosile 40,00 do 50,00 KM u BiH u ljetnom periodu, odnosno 70,00 do 90,00 KM u R Hrvatskoj u zimskom periodu, te da je navedene poslove obavljao bez zasnivanja radnog odnosa odnosno da je radio „na crno“, te da u periodu 2000. do 2005. godine, tj. do penzije, sem iznosa koje je dobivao po osnovu rente od tuženog, nije imao prihoda, već naknadu po osnovu tuđe njege i pomoći, te da prima penziju u iznosu od 327,00 KM i rentu od 120,00 KM, kao i da se primanja tužitelja po osnovu invalidske penzije, koju je tužitelj ostvario nakon zaključenja sudske nagodbe o renti pod brojem P-383/2000, dana 05.10.2000.godine, ne mogu smatrati znatnijom promjenom okolnosti, s obzirom da ista se ne mogu podvesti pod gubitak primanja, a šta ne utiče ni činjenica da je tužitelju, nakon zaključenja sudske nagodbe, u bračnoj zajednici rođeno još jedno dijete, kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud na strani 4. obrazloženja pobijane presude, koje navode prihvata i ovaj sud.
Tačni su žalbeni navodi da je sudska nagodba o renti zaključena 05.10.2000. godine, odnosno prije završetka liječenja tužitelja, koje je završeno 12.11.2001. godine.
Međutim, sama činjenica da je sudska nagodba o renti zaključena prije završetka liječenja ne znači da su ispunjeni uslovi iz člana 196. Zakona o obligacionim odnosima, s obzirom da tužitelj od zadobijenih povreda u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi nije ostvarivao zaradu, ni radom na dnevnice, a koja činjenica je postojala i u vrijeme sudske nagodbe, a na što ne utiče ni činjenica da je tužitelj naknadno i stekao pravo na invalidsku penziju, s obzirom da primanja tužitelja po osnovu penzije se ne mogu smatrati promjenom okolnosti, koja opravdavaju izmjenu odluke o visini rente.
Članom 123 Zakona o parničnom postupku je propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojim zasniva svoj zahtjev ili kojim pobija navode ili dokaze protivnika, a članom 126 Zakona o parničnom postupku je propisano, da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću tvrditi neku činjenicu o postojanju iste zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, a u ovom slučaju teret dokazivanja navoda o tome da su se nakon zaključenja sudske nagodbe pred Općinskim sudom u Tešnju, pod brojem P-383/2000, od 05.10.2000.godine, znatnije promijenile okolnosti koje su postojale u trenutku zaključenja nagodbe, je na samom tužitelju, koji to i tvrdi, a kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud.
Kod takvog stanja stvari, a kako tužitelj nije dokazao da su ispunjeni uslovi iz člana 196. Zakona o obligacionim odnosima, odnosno da su se znatnije promijenile okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke o renti, odnosno koje su postojale kod zaključenja sudske nagodbe, to je prvostepeni sud pravilno postupio kada je tužitelja odbio sa tužbenih zahtjevom, zbog čega se ne mogu prihvatiti kao osnovani žalbeni navodi tužitelja.
Budući da žalbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost prvostepene presude, valjalo je u smislu odredbe člana 226 Zakona o parničnom postupku, žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kao zakonitu.
Jasmina Begović-Devović