BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
VRHOVNI SUD
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Broj: 42 1 P 003570 17 Rev 2
Sarajevo, 28.03.2019. godine
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću sastavljenom od sudija: Fatime Imamović, kao predsjednice vijeća, Jasminke Kubat i Suada Kurtović, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. R.Š., iz M., D., 2. M.Š., iz M., D., 3. mldb.1, iz M., D., zastupana po zakonskom zastupniku ocu R.Š., 4. mldb. 2, iz M., D., zastupana po zakonskom zastupniku ocu R.Š. i 5. mldb.1, iz M., D., zastupan po zakonskom zastupniku ocu R.Š., a svi zastupani po punomoćniku Fehimu Alić, advokatu iz Maglaja, protiv tuženog Sarajevo osiguranje dd Sarajevo, Poslovnica Zenica, radi povećanja rente, v.s. 24.500,00 KM, odlučujući o reviziji tužitelja R.Š. protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 P 003570 17 Gž 2 od 24.07.2017. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 28.03.2019. godine, donio je sljedeću
P R E S U D U
Revizija se odbija.
Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova revizijskog postupka.
O b r a z l o ž e n j e
Prvostepenom presudom Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju broj 42 1 P 003570 15 P 2 od 16.02.2017. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja Rukiba Škiljo kojim je tražio povećanje mjesečne rente na ime izgubljene zarade na iznos od 761,33 KM počev od 15.07.2016. godine do isplate i to do 5-tog u mjesecu za protekli mjesec, te odbijen zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime izgubljene zarade u periodu od 30.06.2005. godine do 14.07.2016. godine isplati iznos od 86.875,56 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 P 003570 17 Gž 2 od 24.07.2017. godine žalba tužitelja R.Š. je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
Protiv drugostepene presude reviziju je blagovremeno izjavio tužitelj R.Š. zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da Vrhovni sud reviziju usvoji i drugostepenu presudu preinači usvajanjem tužbenog zahtjeva ili ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje, uz naknadu troškova postupka uvećanim za troškove sastava revizije.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u reviziji u smislu odredbe člana 241. Zakona o parničnom postupku1 (u daljem tekstu ZPP), ovaj sud je odlučio kao u izreci iz slijedećih razloga:
Revizija nije osnovana.
Revident se neosnovano poziva na povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 191. stav 4. i člana 231. ZPP-a. Sukladno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o relevantnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturiječe. Drugostepeni sud je u obrazloženju svoje presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja sa aspekta predmeta spora.
Osporavajući valjanost pobijane presude revident analizira izvedene dokaze tokom postupka i na taj način dolazi do suprotnog zaključka od zaključka nižestepenih sudova. Takvom analizom revident ukazuje na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje koje je rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava. Kako se drugostepena presuda ne može revizijom pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (član 240. stav 2. ZPP), a u konkretnom slučaju nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava jer činjenično stanje nije nepotpuno utvrđeno, to analizom provedenih dokaza drugostepeni sud nije počinio povredu odredaba parničnog postupka.
Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Predmet spora je zahtjev za povećanje rente dosuđene u postupku vođenim kod Općinskog suda u Tešnju pod brojem P-303/00.
U postupku pred nižestepenim sudovima je utvrđeno da su parnične stranke u postupku vođenim pred Općinskim sudom u Tešnju, radi nakade štete u obliku rente pod brojem P-383/2000 dana 05.10.2000. godine zaključile sudsku nagodbu kojom je obavezan tuženi da tužitelju na ime rente zbog izgubljene zarade isplaćuje iznos od 120,00 KM mjesečno počev od 01.09.2000. godine dok za to budu postojali zakonski uslovi do 5-tog u mjesecu za protekli mjesec s tim što je dospjele iznose rente dužan platiti odjednom, da su stranke postigle saglasnost da ukoliko se steknu uvjeti za izmjenu ove odluke da mogu tražiti od suda smanjenje, povećanje i ukidanje ove rente, da je tužitelju dosuđena renta s obzirom na činjenicu da je prije povređivanja u saobraćajnoj nezgodi od 17.04.1999. godine radio poslove građevinskog radnika zidara na dnevnicu, te da je navedene poslove obavljao bez zasnivanja radnog odnosa, odnosno da je radio na crno, da u tekućem postupku tužitelj se poziva na promijenjene okolnosti kao razloge za ubuduće povećanje rente, a koje zasniva na rješenju Federalnog zavoda za PIO/MIO osiguranje Kantonalna administrativna služba Zenica broj 1818-0127/06-4 od 25.12.2008. godine, iz kojeg rješenja proizilazi da je tužitelju R.Š. priznato pravo na samostalnu invalidsku penziju počev od 02.11.2005. godine uslijed posljedica bolesti, dok iz uvjerenja Federalnog zavoda za MIO/PIO Osiguranje Mostar, Kantonalna administrativna služba Zenica od 02.10.2015. godine proizilazi da tužitelj ostvaruje pravo na invalidsku penziju koja za septembar mjesec 2016. godine iznosi 326,17 KM, da su kod tužitelja promijenjene i porodične prilike jer je nakon zaključenja sudske nagodbe u bračnoj zajednici rođeno još jedno dijete.
U iznesenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, a odluku zasnovao na pravnom stavu da tužitelj nije dokazao da su ispunjeni uslovi iz člana 196. Zakona o obligacionim odnosima2 (u daljem tekstu ZOO), odnosno da tužitelj nije dokazao da su se znatnije promijenile okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke o renti, odnosno koje su postojale kod zaključenja sudske nagodbe o renti.
Drugostepeni sud je prihvatio činjenične i pravne zaključke prvostepenog suda zauzimajući u razlozima svoje odluke i pravni stav da pri odlučivanju o zahtjevu za povećanje novčane rente ranije dosuđene na ime naknade štete zbog izgubljene zarade relevantne su samo naknadne promjene u imovinskim prilikama oštećenog, pa budući da tužitelj do penzije, sem iznosa koje je dobivao po osnovu rente od tuženog, nije imao prihoda, već naknadu po osnovu tuđe njege i pomoći, te da prima penziju u iznosu od 327,00 KM i rentu od 120,00 KM, kao i da se primanja tužitelja po osnovu invalidske penzije koju je tužitelj ostvario nakon zaključenja sudske nagodbe o renti pod brojem P-383/2000 od 05.10.2000. godine, ne mogu smatrati znatnijom promjenom okolnosti, obzirom da se ista ne može podvesti pod gubitak primanja, a da na povećanje novčane rente ne utiče činjenica što je tužitelju nakon zaključenja sudske nagodbe u bračnoj zajednici rođeno još jedno dijete, odbija žalbu tužitelja i prvostepenu presudu potvrđuje.
Izloženi pravni stav nižestepenih sudova je pravilan i na zakonu zasnovan, pa ne stoji navod revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava odredbe člana 196. ZOO.
U skladu sa odredbom člana 196. ZOO visina rente se određuje pod klauzulom „rebus sic stantibus“ što znači da sud može na zahtjev oštećenog za ubuduće povećati rentu ako su se znatnije promijenile okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja ranije odluke. Dakle za donošenje odluke o izmjeni rente od odlučnog značaja je utvrditi da li su se i u čemu znatnije promijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena prijašnja odluka o plaćanju rente.
U postupku je utvrđeno da je tužitelju renta u sudskoj nagodbi utvrđena kao gubitak u zaradi koju bi tužitelj dobivao radom na crno kao zidar da nije došlo do povređivanja tužitelja u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi. Rješenjem Federalnog zavoda za PIO/MIO osiguranje Kantonalna administrativna služba Zenica od 25.12.2008. godine broj 1818-0127/06-4, tužitelju je priznato pravo na samostalnu invalidsku penziju počev od 02.11.2005. godine uslijed posljedica bolesti, a penzija određena od penzijskog osnova, a prema penzijskom stažu koji iznosi 9 godina 8 mjeseci i 10 dana, a pored toga tužitelju je u penzijski star uračunat i priznat u duplom iznosu i staž proveden u Oružanim snagama u BiH. Dakle tužitelju je renta dosuđena s osnova gubitka u zaradi za rad na crno uslijed nastupanja invalidnosti, dok je tužitelju naknadno, po osnovu sticanja zakonskih uslova priznata invalidska penzija iz osnova penzijskog staža i invalidnosti - zbog bolesti, te istu po tom osnovu tužitelj pored rente, prima od 02.11.2005. godine. Invalidnost koja ja postojala i u vrijeme određene rente, postojala je i u vrijeme sticanja uslova tužitelja za priznanje invalidske penzije po osnovu bolesti iz osnova penzijskog staža. Stoga činjenica priznavanja i ostvarivanja prava na invalidsku penziju tužitelju iz naprijed navedenog osnova, nije gubitak zarade na crno, kako to revident smatra, u odnosu na njegova primanja po renti, koja je imao prije donošenja navedenog rješenja o priznanju prava na invalidsku penziju, jer njome nisu pogoršane imovinske prilike tužitelja, pa se ista i ne može smatrati promijenjenom okolnosti iz člana 196. ZOO temeljem kojeg bi tužitelj izmijenio odluku o iznosu ranije određene novčane rente, a kako to pravilno u razlozima svojih odluka zaključuju i nižestepeni sudovi.
Budući da se ranija odluka o dosuđenoj renti temeljila samo na zaradi za rad na crno koju bi tužitelj kao zidar ostvarivao da nije bilo povređivanja, to tužitelj nije ni mogao tražiti izmjenu odluke o renti uzimajući u obzir kao promijenjenu okolnost visinu ostvarene invalidske penzije koja je stečena po drugom osnovu od one radom na crno.
Ovo stoga što povreda tužitelja nije prekinula radni odnos tužitelja nego rad na crno i tužitelj nije otišao u invalidsku penziju zbog te povrede, nego zbog bolesti, pri čemu je pri odmjeravanju visine penzije samo uobziren penzijski osnov i penzijski staž, a ne rad na crno, pa eventualno povećanje rente moglo se tražiti samo u vidu razlike plaće koju je tužitelj primao do penzionisanja i priznate penzije, da je zbog povrede prekinut radni odnos tužitelja, a što ovdje to nije slučaj.
Rad na crno je ekonomska kategorija, prema kojoj takav rad obuhvata povremene honorarne poslove i poslove "u fušu" koje radnici rade na crno bez ikakve pravne regulative i evidencije takvog rada, pa se isti ne može izjednačiti sa radnim odnosom, kako to tužitelj čini kada traži izmjenu odluke o renti. Po osnovu gubitka u zaradi koju bi tužitelj kao zidar ostvarivao radom na crno da nije došlo do povređivanja tužitelja u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi, tužitelju je dosuđena renta sudskom nagodbom broj P-383/2000, a kako se okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja ranije odluke nisu znatnije izmijenile, jer te okolnosti ne čine invalidska penzija, niti rođenje još jednog djeteta u bračnoj zajednici, to su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev tužitelja za povećanje rente odbili pravilnom primjenom odredbe člana 196. ZOO.
Bez uticaja je na pobijanu odluku i revizijska tvrdnja da je sudsku nagodbu tužitelj potpisao u stanju nužde, jer stanje spisa te izvedeni dokazi potvrđuju da tužitelj na ove okolnosti nije predlagao niti izvodio dokaze, pa ničim nije ni dokazao da se u ovom slučaju može govoriti o ispunjenju uvjeta iz člana 141. ZOO da je tuženi bio u stanju nužde i time prisiljen na zaključenje sudske nagodbe i prihvaćanja dosuđenog iznosa rente. Da je tako potvrđuje i činjenica da tužitelj podnesenom tužbom i tužbenim zahtjevom ne traži utvrđenje ništavim sudske nagodbe nego njenu izmjenu u skladu sa odredbom člana 196. ZOO.
Ostali revizijski prigovori nisu od odlučnog značenja za donošenje drugačije odluke u ovoj pravnoj stvari (član 231. u vezi sa članom 253. ZPP).
Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je istu odbiti primjenom odredbe iz člana 248. ZPP.
U skladu sa odredbom člana 397. stav 1. u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava revizije s obzirom da nije postigao uspjeh u revizijskom postupku.
Predsjednica vijeća
Fatima Imamović,s.r.
1 „Službene novine F BiH” br. 53/03, 73/05 i 19/06
2 „Službeni list R BiH“, broj 2/92., 13/93. i 13/94., te „Službene novine F BiH“, broj 29/03. i 42/11