BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HRECEGOVINE
HERCEGOVAČKO-NERETVANSKI KANTON
KANTONALNI SUD U MOSTARU
Broj: 58 0 Rs 220089 22 Rsž
Mostar, 27. 9. 2022. godine
Kantonalni sud u Mostaru, u vijeću sastavljenom od sudija Nade Hamović-Kovačević, predsjednice vijeća, Tatjane Mijatović i Zorana Krtalić, članova vijeća, u parničnom postupku tužiteljice L.O., Ul…., Mostar, koju zastupa punomoćnik Milenko Krčum, advokat iz Mostara, protiv tuženih 1. JU Dom zdravlja Stari grad Mostar, Ul. Osmana Đikića broj 6, Mostar i 2. E.K., direktora prvotuženog, koga zastupaju punomoćnici iz Zajedničke advokatske kancelarije „Kebo&Guzin“ iz Mostara, radi diskriminacije pri zapošljavanju, v.sp. 4.500,00 KM, odlučujući o žalbi tužiteljice na presudu Opštinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 220089 20 Rs od 20. 12. 2021. godine, na sjednici vijeća održanoj 27. 9. 2022. godine, donio je:
RJEŠENJE
Žalba tužiteljice se uvažava, prvostepena presuda ukida i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovni postupak.
Prvostepenom presudom u tač. 1. odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se utvrdi da je prvotuženi povrijedio pravo tužiteljice na jednako postupanje - diskriminisao tužiteljicu u provođenju konkursa objavljenog 28. 2. 2020. godine u „Službenim novinama Federacije BiH“ i „Dnevnom avazu“, na način da je favorizovao drugotuženog kao kandidata na konkursu, koji je bio favorit Stranke demokratske akcije, imenujući ga unatoč činjenici da drugotuženi nije ispunjavao ni formalne uslove konkursa, a zatim tužiteljici dostavio nepotpunu odluku o izboru tog kandidata u kojoj nije data jasna pouka o pravnom lijeku kojem se tijelu podnosi prigovor, te je u ponovljenom konkursu neopravdano tužiteljicu eliminisao iz daljnjeg postupka, a zatim joj u tom ponovljenom konkursu uskratio pravo na pravni lijek na način da joj nije blagovremeno dostavio odluku o imenovanju s poukom o pravnom lijeku.
U tač. 2. odbačen je dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži da se poništi cjelokupni postupak po konkursu za izbor i imenovanje direktora prvotuženog objavljen 4. 9. 2020. godine u dnevnom listu „Oslobođenje“ i poništi odluka prvotuženog broj 947/20, od 28. 8. 2020. godine o poništenju konkursu za izbor i imenovanje direktora JU Dom zdravlja Stari grad Mostar.
U tač. 3. odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se tuženom naloži da izvrši izbor između kandidata u konkursu objavljenom 28. 2. 2020. godine u „Službenim novinama Federacije BiH“ i „Dnevnom avazu“, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja i pravnom poukom da žalba ne odlaže izvršenje naloga o izboru i imenovanju kandidata.
Odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da joj tuženi solidarno nadoknade nematerijalnu štetu zbog povrede njenih ličnih prava da ne bude diskriminisana i duševnih boli izazvanih diskriminacijom u iznosu od 8.500,00 KM (tač. 4) i da solidarno nadoknade parnične troškove (tač. 5).
Tužiteljica je obavezana da tuženim nadoknadi parnične troškove u iznosu od 2.034,48 KM (tač. 6).
Blagovremenom žalbom tužiteljica pobija prvostepenu presudu u cjelosti, zbog povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Od bitnog navodi da se direktori ne imenuju po Zakonu o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima F BiH, pa joj je odlukom tužene data pogrešna pravna pouka, da je sud pristrasno odbio prijedloge dokaza kojima je tužiteljica htjela dokazati činjenice koje su poznate svakom prosječno informisanom čovjeku, između ostalog da se političke stranke dogovaraju o podjeli pozicija, a istovremeno usvojio prijedlog tuženog za saslušanje svjedoka na nebitne okolnosti, od čega je tuženi na kraju odustao, da je izabrani kandidat nekompetentan što ukazuje na činjenicu da je politička stranka njega predodredila za izabranog kandidata, da je sud činjenično stanje utvrdio nagađanjem kako u razlozima zbog kojih je eliminisana na drugom konkursu, tako i u pogledu članstva tužiteljice u SDA, da je pogrešno odbačen tužbeni zahtjev da se naloži izbor između kandidata, jer je sud ovlašten da naloži radnje kojima se otklanja diskriminacija. Pobija i odluku o parničnim troškovima jer su dosuđene advokatske naknade propisane za nastavak ročišta, umjesto za pristup na odloženo ročište.
Tužena je odgovorila na žalbu.
Ispitujući pobijanu odluku u okviru žalbenih navoda i razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 221. Zakona o parničnom postupku1 (dalje: ZPP), ovaj sud je odlučio kao u izreci radi sljedećeg:
Predmet spora je zahtjev tužiteljice: da se utvrdi diskriminacija u provođenju konkursa objavljenog 28. 2. 2020. godine i to po osnovi stranačke pripadnosti izabranog kandidata, zbog činjenica da izabrani kandidat nije ispunjavao ni formalne uslove konkursa, da je tužiteljici dostavljena odluka o izboru kandidata sa nejasnom i nepotpunom pravnom poukom i da je u ponovljenom konkursu neopravdano eliminisana iz daljnjeg postupka, uz uskraćivanje prava na pravni lijek neblagovremenim dostavljanjem odluke o imenovanju (tač. 1); da se poništi postupak po konkursu za imenovanje direktora tuženog objavljen 4. 9. 2020. godine i odluka o poništenju prethodnog konkursa (tač. 2); da se naloži prvotuženom da izvrši izbor kandidata po konkursu objavljenom 28. 2. 2020. godine (tač. 3) i da se tuženim naloži da solidarno nadoknade tužiteljici štetu zbog povrede ličnih prava izazvanu diskriminacijom (tač. 4);
Prvostepeni sud je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice odbio kao nedokazan, a dio je odbacio zbog nedostatka pravnog interesa i zbog nenadležnosti suda.
Prije svega, odbacuje se samo tužba, ili dio tužbe, a ne tužbeni zahtjev. Obrazloženje prvostepenog suda o razlozima odbacivanja i odbijanja suprotno je samo sebi, dijelom je suprotno i tački 3. izreke, jer se u slučaju apsolutne nenadležnosti tužba odbacuje, te je nejasno u dijelu da tužiteljica traži utvrđenje da je drugotuženi diskriminisao, jer takav tužbeni zahtjev tužiteljica nije postavila.
Raspravljajući o postavljenim tužbenim zahtjevima prvostepeni sud opširno izlaže navode stranaka, sadržaj dokaza i pojedinih zakonskih odredbi, kada obrazlaže pravne i činjenične osnove tužbe navodi osnove koje nisu sadržane u tužbenom zahtjevu, a ne pominje osnovu diskriminacije koju je tužiteljica odredila (da je izabrani kandidat favorizovan kao član SDA).
Iskaze parničnih stranaka sud je cijenio „imajući u vidu njihovu zainteresiranost za uspjeh u sporu“, što ne predstavlja ocjenu dokaza, jer se sud nije izjasnio da li neke navode smatra ne/tačnim ili ne/istinitim. U odnosu na iskaze svjedoka prvostepeni sud ih prihvata kao istinite „ako nisu u suprotnosti sa materijalnim dokazima“, ali kroz dalje obrazloženje nije se izjasnio koji je to dio iskaza koji nije suprotan materijalnim dokazima, pa ni ovo ne predstavlja valjanu ocjenu dokaza.
Osnovno značenje diskriminacije je nejednakost u postupanju, a tužiteljica tvrdi da ju je tuženi diskriminisao u odnosu na izabranog kandidata Edina Kapetanovića po osnovi njegove pripadnosti političkoj stranci SDA.
Odredbom čl. 2. Zakona o zabrani diskriminacije2 (dalje: ZZD) propisano je da je diskriminacija svako različito postupanje, uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti zasnovano na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu, između ostalog, na osnovu političkog ili drugog uvjerenja, koja ima za posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi prava i sloboda u svim oblastima života.
Prema čl. 12. ZZD lice koje tvrdi da je bilo diskriminisano može podnijeti sudu tužbu kojom traži da se utvrdi diskriminacija, tužbu za zabranu ili otklanjanje diskriminacije i tužbu za naknadu štete. Iz sadržaja tužbenog zahtjeva tužiteljice proizilazi da on obuhvata sve zakonom propisane oblike tužbe u predmetima diskriminacije: u tački 1. utvrđenje diskriminacije, u tačkama 2. i 3. otklanjanje diskriminacije i u tački 4. naknadu štete.
Tužba za zaštitu od diskriminacije podrazumijeva da se u tužbenom zahtjevu navede u čemu se ogleda diskriminacija, tj. na čemu je zasnovano različito postupanje.
Tužiteljica je tokom postupka isticala da je diskriminisana jer je žena, jer dolazi iz drugog grada, zbog svojih pogleda na svijet koji isključuju ostvarivanje ciljeva poznanstvima, ali je konačno opredjeljenim tužbenim zahtjevom navela samo jedan razlog: jer nije članica SDA. Navodi tužbenog zahtjeva: da izabrani kandidat nije ispunjavao ni formalne uslove konkursa, da je tužiteljici dostavljena odluka o izboru kandidata sa nejasnom i nepotpunom pravnom poukom i da je u ponovljenom konkursu neopravdano eliminisana iz daljnjeg postupka, uz uskraćivanje prava na pravni lijek, mogu se shvatiti samo kao objašnjenje, opis radnji diskriminatornog postupanja tuženog.
Neosnovan je zaključak prvostepenog suda da tužiteljica nema pravni interes za tužbeni zahtjev iz tačke 2. Upravo suprotno, u slučaju da se utvrdi da je prvotuženi diskriminisao tužiteljicu u provođenju konkursa od 28. 2. 2020. godine, posljedice diskriminacije mogu biti otklonjene radnjama koje su predmet tužbenog zahtjeva iz tačke 2. i tačke 3.
Nepravilan je zaključak prvostepenog suda da nema apsolutne nadležnosti za tužbeni zahtjev iz tač. 3, jer njime tužiteljica ne traži da sud tuženom naloži izbor određenog kandidata, već traži samo da prvotuženom naloži izbor između kandidata po konkursu od 28. 2. 2020. godine, a što bi bila i zakonska obaveza u slučaju da se utvrdi osnovanim tužbeni zahtjev iz tač. 2.
Prema čl. 15. ZZD lice koje se poziva na diskriminaciju mora potkrijepiti navode o tome da je prekršena zabrana diskriminacije, tj. učiniti vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, a navodni prekršilac dužan je da dokaže da nije prekršio princip jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije u predmetu rasprave.
Obrazlažući primjenu navedene odredbe prvostepeni sud kaže da je: „tužiteljica dužna dokazati vjerovatnoću njene diskriminacije kroz različito ponašanje tuženih sa drugim licima u analognoj situaciji, što je tužiteljica evidentno propustila dokazati. Konačno, na ove činjenice, tužiteljica niti je predlagala niti izvodila dokaze.“
Prvo, tužiteljica je izvela dokaz uvidom u Koalicioni sporazum SDA, DF i SBB koji dokaz prvostepeni sud uopšte nije cijenio.
Drugo, iz zapisnika sa pripremnog ročišta vidljivo je da je tužiteljica predložila saslušanje svjedoka S.M., iz Kantonalnog odbora SDA i Gradskog odbora SDA, kao dokaz da SDA ima presudan uticaj u postupcima imenovanja na rukovodeće pozicije u dijelu Grada Mostara koji je tokom rata bio pod kontrolom Armije BiH, a prvostepeni sud je odbio ovaj prijedlog „jer nije u direktnoj vezi sa predmetom postupka, već se radi o hipotetičkom pitanju šta bi bilo kad bi bilo“.
Osnovano tužiteljica žalbom ističe da joj je na ovaj način uskraćeno pravo da izvede bitan dokaz.
Ovakvim postupanjem prvostepeni sud je uskratio tužiteljici pravo da raspravlja, a što je uticalo na donošenje zakonite i pravilne presude.
Iz prvostepenog spisa proizilazi da je punomoć advokatima iz ZAK „Kebo&Guzin“ iz Mostara dao samo drugotuženi, a da nema punomoći prvotuženog, pa je počinjena povreda postupka i u pogledu nedostatka ovlaštenja za zastupanje JU Dom zdravlja Stari grad Mostar.
Zbog navedenog, primjenom čl. 227. st. 1. tač. 2. i st. 3. ZPP, odlučeno je kao u izreci.
U ponovnom postupku prvostepeni sud treba otkloniti nedostatke u zastupanju primjenom čl. 309. ZPP. Ako prvotuženi izda punomoć advokatima iz ZAK „Kebo&Guzin“ i odobri radnje koje su u njegovo ime advokati poduzeli u prvostepenom postupku, treba ponovo otvoriti glavnu raspravu, na kojoj će tužiteljici dozvoliti saslušanje svjedoka S.M. i saslušati svjedoka na predložene okolnosti. Ako dođe do promjene sudije, radi primjene načela neposrednosti treba ponovo saslušati ranije saslušane stranke i svjedoke. U obrazloženju presude prvostepeni sud treba cijeniti sve izvedene dokaze u smislu čl. 8. ZPP, te imati u vidu izneseno obrazloženje drugostepenog vijeća.
Predsjednice vijeća
Nada Hamović-Kovačević
1 „Službene novine Federacije BiH”, broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15
2 „Službeni Glasnik BiH „broj 59/09