BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HRECEGOVINE
HERCEGOVAČKO-NERETVANSKI KANTON
KANTONALNI SUD U MOSTARU
Broj: 58 0 Rs 220089 24 Rsž 2
Mostar, 30. 4. 2024. godine
Kantonalni sud u Mostaru, u vijeću sastavljenom od sudija Nade Hamović-Kovačević, predsjednice vijeća, Tatjane Mijatović i Zorana Krtalić, članova vijeća, u parničnom postupku tužiteljice L.O., Ul. …, M., koju zastupa punomoćnik Milenko Krčum, advokat iz Mostara, protiv tuženih: 1. JU Dom zdravlja Stari grad Mostar (dalje: Dom zdravlja) i 2. E.K., oboje na adresi Ul. …, M., koje zastupaju punomoćnici iz ZAK „Kebo&Guzin“, advokati iz Mostara, radi diskriminacije pri zapošljavanju, v.sp. 8.550,00 KM, odlučujući o žalbi tužiteljice na presudu Opštinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 220089 22 Rs 2 od 5. 1. 2024. godine, nakon rasprave održane 24. 4. 2024. godine, donio je:
PRESUDU
Žalba tužiteljice djelomično se uvažava i prvostepena presuda preinačava u odnosu na prvotuženog tako da:
U ostalom dijelu žalba tužiteljice odbija se kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđuje.
Preinačava se odluka o parničnim troškovima na način da je tužiteljica dužna nadoknaditi tuženom E.K. troškove postupka u iznosu od 1.943,00 KM, a tuženi Dom zdravlja dužan je da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.300,00 KM, sve u roku od 15 dana.
Prvostepenom presudom u st. I odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži:
da se utvrdi da je prvotuženi povrijedio pravo tužiteljice na jednako postupanje - diskriminisao tužiteljicu u provođenju konkursa objavljenog 28. 2. 2020. godine u „Službenim novinama Federacije BiH“ i „Dnevnom avazu“, na način da je favorizovao drugotuženog kao kandidata na konkursu, koji je bio favorit Stranke demokratske akcije, imenujući ga unatoč činjenici da drugotuženi nije ispunjavao ni formalne uslove konkursa, a zatim tužiteljici dostavio nepotpunu odluku o izboru tog kandidata u kojoj nije data jasna pouka o pravnom lijeku kojem se tijelu podnosi prigovor, te je u ponovljenom konkursu neopravdano tužiteljicu eliminisao iz daljnjeg postupka, a zatim joj u tom ponovljenom konkursu uskratio pravo na pravni lijek na način da joj nije blagovremeno dostavio odluku o imenovanju s poukom o pravnom lijeku (tač. a);
da se poništi cjelokupan postupak po konkursu za izbor i imenovanje direktora prvotuženog objavljen 4. 9. 2020. godine u dnevnom listu „Oslobođenje“ i poništi odluka prvotuženog broj 947/20, od 28. 8. 2020. godine o poništenju konkursu za izbor i imenovanje direktora JU Dom zdravlja Stari grad Mostar (tač. b);
da se tuženom naloži da izvrši izbor između kandidata u konkursu objavljenom 28. 2. 2020. godine u „Službenim novinama Federacije BiH“ i „Dnevnom avazu“, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja i pravnom poukom da žalba ne odlaže izvršenje naloga o izboru i imenovanju kandidata (tač. c);
da joj tuženi solidarno nadoknade nematerijalnu štetu zbog povrede njenih ličnih prava da ne bude diskriminisana i duševnih boli izazvanih diskriminacijom u iznosu od 8.500,00 KM (tač. d);
da joj tuženi solidarno nadoknade parnične troškove (tač. e).
U st. II tužiteljica je obavezana da tuženim nadoknadi parnične troškove u iznosu od 1.452,00 KM.
Blagovremenom žalbom tužiteljica pobija prvostepenu presudu u cjelosti, zbog povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je netačno utvrđenje prvostepenog suda da je zbog neuredne dokumentacije tužiteljica eliminisana u predmetnim konkursima, da je zanemarena bitna tvrdnja tužiteljice da se favorizovanom kandidatu, a kasnije izabranom kandidatu, pogodovalo iako nije dostavio valjanu dokumentaciju, zbog čega nije trebalo poništiti prvi konkurs, već je primjenom odredbi Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima upravni odbor tuženog trebalo razmotriti imenovanje tužiteljice kao 2. kandidata na listi. Prvostepeni sud nije obrazložio isprave koje ukazuju na odbacivanje prigovora tužiteljice u prvom konkursu zbog nenadležnosti, te obrazlaže koga smatra nadležnim. Ističe da je na njoj bilo da ukaže na indicije da je diskriminisana, a na tuženom je teret dokazivanja suprotne tvrdnje, da je suđenje bilo protivno čl. 6. EKLJP jer je odbijeno provođenje dokaza u vezi sa „ponašajnom kompetencijom“ kandidata, a neke dokaze prvostepeni sud nije smatrao relevantnim, pa navodi da su iskazi svjedoka koji su članovi upravnih odbora zdravstvenih ustanova važni. Predlaže da drugostepeni sud preinači prvostepenu presudu i usvoji tužbene zahtjeve, makar samo one koji se odnose na poništenje prvog konkursa.
Tuženi su odgovorili na žalbu.
Ispitujući pobijanu odluku u okviru žalbenih navoda i razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 221. Zakona o parničnom postupku1 (dalje: ZPP), ovaj sud je odlučio kao u izreci radi sljedećeg:
Predmet spora je zahtjev tužiteljice: da se utvrdi diskriminacija u provođenju konkursa objavljenog 28. 2. 2020. godine i to po osnovi stranačke pripadnosti izabranog kandidata, zbog činjenica da izabrani kandidat nije ispunjavao ni formalne uslove konkursa, da je tužiteljici dostavljena odluka o izboru kandidata sa nejasnom i nepotpunom pravnom poukom i da je u ponovljenom konkursu neopravdano eliminisana iz daljnjeg postupka, uz uskraćivanje prava na pravni lijek neblagovremenim dostavljanjem odluke o imenovanju (tač. 1); da se poništi postupak po konkursu za imenovanje direktora tuženog objavljen 4. 9. 2020. godine i odluka o poništenju prethodnog konkursa (tač. 2); da se naloži prvotuženom da izvrši izbor kandidata po konkursu objavljenom 28. 2. 2020. godine (tač. 3) i da se tuženim naloži da solidarno nadoknade tužiteljici štetu zbog povrede ličnih prava izazvanu diskriminacijom (tač. 4);
Iz nespornog činjeničnog stanja proizilazi:
tuženi Dom zdravlja raspisao je javni konkurs za izbor direktora i 28. 2. 2020. godine objavio ga u „Službenim novinama Federacije BiH“ i „Dnevnom avazu“;
u momentu raspisivanja konkursa tuženi E.K. bio je vršilac dužnosti direktora;
u konkursu se tražilo da prijavljeni kandidati ispunjavaju opšte i posebne uslove, među kojima je da kandidat posjeduje znanje o zdravstvenom menadžmentu koje dokazuje certifikatom o obavljenoj edukaciji iz zdravstvenog menadžmenta, odnosno završenoj specijalizaciji iz zdravstvenog menadžmenta ili završenom postdiplomskom studiju iz zdravstvenog menadžmenta;
na konkurs su se prijavili između ostalih tužiteljica i tuženi E.K.;
tuženi E.K. je dostavio certifikate o završenoj kontinuiranoj profesionalnoj edukaciji iz oblasti menadžmenta zdravstva, srednjeg i naprednog nivoa, koje je izdao Internacionalni univerzitet u Goraždu 01.09.2017. godine;
u konkursnoj proceduri kandidati A.V. i E.Č. nisu pristupili na intervju, pa je komisija za provođenje konkursa za izbor i imenovanje direktora utvrdila rang listu u kojoj je na prvom mjestu tuženi E.K., a tužiteljica na drugom mjestu;
tuženi Dom zdravlja donio je 29. 4. 2020. godine odluku broj 428/20 o konačnom imenovanju direktora kojom je na to mjesto imenovan tuženi E.K. o čemu je tužiteljicu obavijestio predsjednik upravnog odbora prvotuženog, M.Š.1, dopisom broj 429/20 od 30. 4. 2020. godine;
tužiteljica je upravnom odboru prvotuženog podnijela prigovor na odluku o konačnom imenovanju, a zaključkom broj 534/20 od 20. 5. 2020. godine prigovor je odbačen zbog nenadležnosti, sa obrazloženjem da je od 4. 5. 2020. godine obaviještena da se prigovor podnosi u skladu sa Zakonom o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima, uz navođenje gdje je objavljen propis, te da prema ovom zakonu upravni odbor nije nadležan za rješavanje o prigovorima;
u dopisu punomoćniku tužiteljice broj 01-33-3387/20 od 4. 6. 2020. godine Federalno ministarstvo zdravstva odgovara da Internacionalni univerzitet u Goraždu nije ovlašten za provođenje edukacije iz oblasti zdravstvenog menadžmenta;
tuženi E.K. stekao je zvanje magistra ekonomije iz oblasti zdravstvenog menadžmenta na osnovi uvjerenja Univerziteta u Travniku, Fakulteta za menadžment i poslovnu ekonomiju broj 02-F-462/20 od 22. 7. 2020. godine;
prvotuženi Dom zdravlja donio je 28. 8. 2020. godine odluku broj 945/20 kojom tuženog E.K. razrješava sa mjesta direktora obzirom da je naknadno utvrđeno da u konkursnoj proceduri nije dostavio certifikat ustanove koja je nadležna za provođenje edukacije iz oblasti zdravstvenog menadžmenta;
odlukom broj 947/20 od 28. 8. 2020. godine prvotuženi poništava konkurs za izbor i imenovanje direktora raspisan u „Službenim novinama Federacije BiH“ i „Dnevnom avazu“, jer nije usklađen s provedbenim zakonskim propisima koji regulišu izbor direktora;
prvotuženi je 1. 9. 2020. godine donio odluku broj 961/20 o raspisivanju javnog konkursa za izbor i imenovanje direktora i objavio konkurs broj 962/20 od 1. 9. 2020. godine;
nakon dobijanja saglasnosti od nadležnog ministarstva tuženi Dom zdravlja donio je odluku broj 1237/20 od 9. 11. 2020. godine kojom je tuženi E.K. imenovan za direktora za mandatni period od 4 godine počevši od 10. 11. 2020. godine.
Prvostepeni sud je odbio sve tužbene zahtjeve tužiteljice jer je utvrdio:
da je tužiteljica eliminisana iz postupka za izbor direktora prvotužene (ne navodi kojeg od 2 konkursa), jer nije dostavila diplomu medicinskog fakulteta u skladu sa tekstom objavljenog konkursa, iako je već jednom pozvana da dopuni dokumentaciju, pa kako to nije zakonom propisano i uobičajeno u praksi, takvim postupanjem tužiteljica je bila stavljena u povoljniji položaj;
da je nakon izbora na drugom konkursu od svih kandidata samo tužiteljici, na njen zahtjev, dostavljena odluka o konačnom izboru kandidata, a zbog toga nije trpjela nikakve štetne posljedice,
te zaključio da uslovi rada i rukovođenje u Domu zdravlja, postupak provođenja konkursa, zapošljavanje rodbine mogu predstavljati nepravilan ili nezakonit rad, ali ne nužno i istovremeno i diskriminaciju,
da je nakon podnošenja tužbe, 28. 8. 2020. godine, upravni odbor prvotuženog donio odluku broj 945/20 kojom se drugotuženi razrješava sa funkcije direktora, da je isti dan imenovan vršilac dužnosti direktora do okončanja postupka imenovanja;
da je odlukom broj 947/20 od 28. 8. 2020. godine poništen prvi konkurs od 28. 2. 2020. godine zbog neusklađenosti s provedbenim zakonskim propisima koji regulišu uslove za izbor direktora;
da je prvotuženi donio Odluku broj 961/20 od 1. 9. 2020. godine o raspisivanju javnog konkursa za izbor i imenovanje direktora, a nadležno ministarstvo za to dalo saglasnost,
te zaključio da prilikom raspisivanja konkursa nije bilo propusta i nezakonitih postupanja kako to tužiteljica tvrdi i da nije došlo do bilo kakve diskriminacije tužiteljice u odnosu na ostale sudionike natječaja, bilo po polnoj, bilo po stranačkoj pripadnosti.
Odredbom čl. 2. Zakona o zabrani diskriminacije2 (dalje: ZZD) propisano je da je diskriminacija svako različito postupanje, uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti zasnovano na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu, između ostalog, na osnovi političkog ili drugog uvjerenja, koja ima za posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi prava i sloboda u svim oblastima života.
Tužba za zaštitu od diskriminacije podrazumijeva da se u tužbenom zahtjevu navede u čemu se ogleda diskriminacija, tj. na čemu je zasnovano različito postupanje. Tužiteljica je tokom postupka isticala da je diskriminisana jer je žena, jer dolazi iz drugog grada, zbog svojih pogleda na svijet koji isključuju ostvarivanje ciljeva poznanstvima, ali je konačno opredjeljenim tužbenim zahtjevom navela samo jedan razlog: jer nije članica SDA. Navodi tužbenog zahtjeva: da izabrani kandidat nije ispunjavao ni formalne uslove konkursa, da je tužiteljici dostavljena odluka o izboru kandidata sa nejasnom i nepotpunom pravnom poukom i da je u ponovljenom konkursu neopravdano eliminisana iz daljnjeg postupka, uz uskraćivanje prava na pravni lijek, su opis radnji diskriminatornog postupanja tuženog.
Prema čl. 12. ZZD lice koje tvrdi da je bilo diskriminisano može podnijeti sudu tužbu kojom traži da se utvrdi diskriminacija, tužbu za zabranu ili otklanjanje diskriminacije i tužbu za naknadu štete. Iz sadržaja tužbenog zahtjeva tužiteljice proizilazi da on obuhvata sve zakonom propisane oblike tužbe u predmetima diskriminacije: u tački a. utvrđenje diskriminacije, u tačkama b. i c. otklanjanje diskriminacije i u tački d. naknadu štete.
Dakle, od osnovanosti tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje diskriminacije u provođenju konkursa objavljenog 28. 2. 2020. godine zavisi osnovanost i ostalih tužbenih zahtjeva.
Prema čl. 15. ZZD lice koje se poziva na diskriminaciju mora potkrijepiti navode o tome da je prekršena zabrana diskriminacije, tj. učiniti vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, a navodni prekršilac dužan je da dokaže da nije prekršio princip jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije u predmetu rasprave.
Nesporno je da je E.K. u vrijeme prijave na konkurs bio član Stranke demokratske akcije (dalje: SDA), a tužiteljica tvrdi da je zbog toga u odnosu na nju favorizovan, jer ona nije bila članica SDA.
Prvostepeni sud nije razjasnio da li je tužiteljica bila član SDA i da li je prilikom izbora na prvom konkursu stavljena u nepovoljniji položaj, jer nije bila u toj političkoj stranci. Zbog toga je ovaj sud zakazao raspravu na kojoj je saslušao parnične stranke i svjedoke. Pošto je rasprava pred drugostepenim sudom zakazana radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja ponovnim izvođenjem dokaza koji su već izvedeni u prvostepenom postupku (čl. 217. st. 2. ZPP), a ne radi utvrđivanja novih činjenica i izvođenja novih dokaza, jer takav prijedlog u žalbi nije iznesen, odbijen je prijedlog za izvođenje dokaza koji je tužiteljica istakla na raspravi.
U odgovoru punomoćnicima tuženih, broj 02-00/20 od 15. 1. 2021. godine, koji potpisuje predsjednik GO SDA Mostar S.M., stoji da je L.O. iz M., …uredno završila reevidenciju 27. 6. 2017. godine kojom potvrđuje da je član SDA. Osim što navedeno prezime ne odgovara prezimenu tužiteljice, uz dopis nije dostavljena „reevidencija“, pa se sadržaj ove isprave ne može smatrati dokazom da je tužiteljica član SDA.
U evidencionom kartonu člana SDA navedeni su podaci tužiteljice, koje ona u iskazu potvrđuje kao tačne, ali nedostaje potpis na mjestu koje za to predviđeno, pa sud smatra da se ne radi o stvarnoj članskoj karti.
Tužiteljica je saslušana pred drugostepenim sudom, a sud nije imao razloga da sumnja u istinitost njenih navoda, jer se doimala iskreno, odgovarala je sigurno i spontano, bez sklanjanja pogleda, stanki i zamuckivanja.
Tužiteljica je izjavila da nije, niti je ikada bila članica SDA, što ovaj sud cijeni istinitim, a lažnim sadržaj naprijed navedenih isprava o njenom članstvu u SDA.
Iz tač. III Koalicionog sporazuma SDA, DF i SBB vidljivo je da političke stranke dogovaraju raspodjelu pozicija u tijelima zakonodavne i izvršne vlasti na svim nivoima vlasti koje obuhvataju i rukovodeće pozicije u upravnim i nadzornim odborima u institucijama i tijelima. Opštepoznata je činjenica, u medijima javno objavljivana, da nakon izbora u BiH za bilo koji nivo vlasti, raspodjelu pozicija dogovaraju međusobno i političke stranke koje nisu u koaliciji. Također je u Mostaru opštepoznata činjenica da u ovom gradu političku vlast dijele SDA i HDZ. Kako je prvotuženi javna ustanova koju osniva kantonalna vlast, u kojem direktora imenuje i razrješava upravno vijeće (čl. 28. Statuta), veoma je vjerovatno da i pri imenovanju direktora javnih ustanova, pa i tuženog, direktan ili indirektan uticaj imaju političke stranke.
Jedan od uslova za prijavu na konkurs bio je certifikat o obavljenoj edukaciji iz zdravstvenog menadžmenta, a iz navedenih dokaza proizilazi da je tuženi E.K. prilikom prijave na konkurs dostavio certifikat ustanove koja nije ovlaštena za provođenje edukacije iz oblasti zdravstvenog menadžmenta, pri čemu nije važno da li je on to znao, već činjenica da su to mogli i morali znati članovi konkursne komisije i upravnog vijeća prvotuženog.
Iskazu tuženog E.K. sud nije povjerovao, jer je cijelo vrijeme bio oborenog pogleda, a prije odgovora na bitna pitanja je duže šutao, uz to je mijenjao odgovore na neka pitanja, pa mu sud ne vjeruje o objašnjenju povoda i mjesta komunikacije sa S.M., posebno da uspostavljanje Gradskog vijeća Grada Mostara sa istim ima veze, što tuženi objašnjava činjenicom da je Grad Mostar osnivač, dok je čl. 2. Statuta određeno da je osnivač Skupština HNK, što bi tuženom kao direktoru trebalo biti poznato.
Zbog činjenice da su svjedoci I.S. i M.Š. odgovore na pitanja o pozicijama u političkim strankama izbjegavali i mijenjali, a bili su u upravnom odboru tuženog Doma zdravlja ili Zavoda za javno zdravstvo HNK, sud im ne vjeruje da im nije poznato ništa o uticaju političkih stranaka na imenovanja rukovodećih kadrova u javnim ustanovama.
Iskazu svjedoka S.M. ovaj sud nije povjerovao, jer iako tuženi priznaje da je svjedoka sretao van zdravstvene ustanove, svjedok tvrdi suprotno, a odgovorom da „ne razumije pitanje“ koje je jasno svakom prosječnom čovjeku, u koje i on spada, svjedok je izbjegao odgovor koji bi mu trebao biti poznat obzirom na rukovodeću poziciju u Gradskom odboru SDA.
Iz utvrđenih činjenica proizilazi:
da je tuženi Dom zdravlja pri izboru kandidata na prvom konkursu ne samo uzeo u razmatranje prijavu tuženog E.K., iako nije dostavio svu pravno valjanu dokumentaciju, već ga i izabrao na tom konkursu, da je tuženi E.K. član stranke SDA, da tužiteljica nije član bilo koje političke stranke, da postoji uvriježeno mišljenje među građanima Bosne i Hercegovine da se zapošljavanje može ostvariti samo preko uticaja političkih stranaka, što se posebno odnosi na rukovodeće pozicije, a takvo mišljenje nije nastalo slučajno ili bezrazložno. Sud cijeni da je uz navedeno, dokazivanjem članstva/nečlanstva parničnih stranaka u SDA, neurednosti prijave, a unatoč tome izbora drugotuženog na prvom konkursu, te poništavanja prvog konkursa bez zakonskog razloga, tužiteljica učinila dovoljno vjerovatnim da je izborom diskriminisana kao lice koje nije član SDA u odnosu na drugotuženog koji pripada ovoj političkoj stranci. U skladu sa čl. 15. ZZD tuženi je trebao dokazati da nije počinio ovu diskriminaciju, ali tuženi nije pružio takve dokaze, pa je usvojen tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje da je tužiteljica diskriminisana.
Sud cijeni da nema diskriminacije u radnjama koje su sadržane u tužbenom zahtjevu za utvrđenje diskriminacije i to: „tužiteljici dostavio nepotpunu odluku o izboru tog kandidata u kojoj nije data jasna pouka o pravnom lijeku kojem se tijelu podnosi prigovor, te je u ponovljenom konkursu neopravdano tužiteljicu eliminisao iz daljnjeg postupka, a zatim joj u tom ponovljenom konkursu uskratio pravo na pravni lijek na način da joj nije blagovremeno dostavio odluku o imenovanju s poukom o pravnom lijeku“. Moglo bi se raspravljati o zakonitosti opisanih radnja, ali to nije predmet tužbenog zahtjeva, pa je u ovom dijelu prvostepena presuda potvrđena.
Tuženi Dom zdravlja proveo je konkurs i izvršio izbor po konkursu, na način da je tužiteljicu diskriminisao, pa je samo on pasivno legitimisan kako u odnosu na utvrđenje diskriminacije, tako i u odnosu na ostale tužbene zahtjeve. Tuženi E.K. bio je v.d. direktora u vrijeme objavljivanja i donošenja odluke o izboru i imenovanju nakon prvog konkursa, ali on nije imao zakonska ovlaštenja da odlučuje o izboru kandidata (i to samog sebe), niti iz izvedenih dokaza proizilazi da je on učestvovao u donošenju odluke. Tuženom E.K. se ne može staviti na teret činjenica da se prijavio na konkurs. Osim toga, iako tužiteljica obrazlaže u čemu vidi odgovornost drugotuženog, njeni tužbeni zahtjevi iz tač. a, b. i c. usmjereni su samo na prvotuženog.
Posljedica diskriminatorne radnje prvotuženog je izbor drugotuženog, što je tuženi Dom zdravlja mogao i trebao otkloniti samo tako što bi poništio odluku o izboru kandidata i u skladu sa čl. 33. st. 2. Statuta razmotriti sljedećeg kandidata na listi. Tuženi je dokazivao da je ispoštovao proceduru oba konkursa, međutim, nezakonito postupanje prvotuženog ne ogleda se u formalno-pravnim nedostacima konkursne procedure, već u izboru kandidata na prvom konkursu na način da je povrijeđen čl. 8. st. 1. Zakona o radu3.
Upravo postupanje tuženog da je nakon podnošenja tužbe od 29. 5. 2020. godine, kojom se tražilo poništenje odluke o izboru drugotuženog, umjesto da poništi samo tu odluku, poništio je čitav konkurs, iako za to nije imao zakonski razlog niti pravnu osnovu, potvrđuje mišljenje ovog suda da drugotuženi jeste bio favorizovan kandidat u odnosu na tužiteljicu i da je prvotuženi imao namjeru da upravo njega izabere bez obzira na rezultate konkursa. Naime, u odluci broj 945/20 od 28. 8. 2020. godine nije navedeno u čemu se ogleda „neusklađenost s provedbenim propisima kojima se reguliraju uvjeti za izbor direktora“, pa je takva odluka nezakonita, a činjenica je da se na ovaj način drugotuženom omogućilo da u ponovnom konkursu dostavi valjanu dokumentaciju.
Zbog navedenog osnovan je i tužbeni zahtjev pod tač. b kojim tužiteljica traži da se poništi cjelokupan postupak po konkursu za izbor i imenovanje direktora prvotuženog objavljen 4. 9. 2020. godine u dnevnom listu „Oslobođenje“ i poništi odluka prvotuženog broj 947/20, od 28. 8. 2020. godine o poništenju konkursa za izbor i imenovanje direktora JU Dom zdravlja Stari grad Mostar i da se tuženom naloži da izvrši izbor između kandidata u konkursu objavljenom 28. 2. 2020. godine (tač. c).
Neosnovani su navodi iz odgovora na žalbu da je tužiteljica propustila tražiti poništenje odluke broj 428/20 od 29. 4. 2020. godine, jer je odlukom broj 945/20 od 28. 8. 2020. godine sam prvotuženi razriješio drugotuženog sa mjesta direktora, čime je prestalo pravno dejstvo odluke o njegovom imenovanju donesene nakon prvog konkursa.
Tužiteljica traži nadoknadu štete zbog duševne boli izazvane diskriminacijom, povredom njenih ličnih prava. Odredbom čl. 200. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima4 propisano je da �e sud, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu za pretrpljene duševne bolove zbog, između ostalog i povrede prava ličnosti, pa je tužbeni zahtjev jasno određen. Tužiteljica u iskazu navodi da je bila u teškoj duševnoj situaciji u radnoj sredini, da se tada i danas osjećala poniženom. Poklanjajući vjeru iskazu tužiteljice i imajući u vidu da se radi o duševnim bolovima koje svaki prosječan čovjek trpi sve dok traje uzrok, koji tužiteljica opisuje kao nepravdu koja je praćena negativnim komentarima u radnoj i životnoj sredini (a traje već 3 i po godine), sud cijeni da je opravdan iznos naknade štete od 6.000,00 KM, pa je primjenom čl. 127. ZPP prvotuženog obavezao na isplatu.
Primjenom čl. 397. st. 2. ZPP preinačena je odluka o parničnim troškovima.
Drugostepeni sud je imao u vidu da je tužiteljica u tužbi označila vrijednost spora u iznosu od 4.500,00 KM, a da je osim nenovčanog potraživanja imala i novčano potraživanje u iznosu od 4.450,00 KM, što znači da je vrijednost nenovčanog potraživanja 50,00 KM. Novčano potraživanje je povećano na 8.500,00 KM, pa je vrijednost spora 8.550,00 KM.
U odnosu na drugotuženog prvostepena presuda je potvrđena, a tužiteljica žalbom nije posebno pobijala prvostepenu odluku o troškovima postupka, pa su troškovi koji su dosuđeni pobijanom presudom u iznosu od 1.452,00 KM samo uvećani za naknadu advokata za zastupanje pred drugostepenim sudom, u granicama potraživanja (čl. 2. st. 1. ZPP) u iznosu od 420,00 KM + PDV u iznosu od 71,40 KM. odgovor na žalbu nije pridonio rješenju spora, pa primjenom čl. 387. st. 1. ZPP ovi troškovi tuženom nisu dosuđeni.
Odredbom čl. 396. st. 2. ZPP propisano je da je stranka dužna da zahtjev za naknadu troškova stavi najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, što znači da je tužiteljica sve troškove osim sastava predmetne žalbe i zastupanja na raspravi pred drugostepenim sudom trebala tražiti prije zaključivanja glavne rasprave pred prvostepenim sudom, zbog čega su razmatrani troškovi iz troškovnika od 6. 12. 2023. godine, troškovi traženi u žalbi za sastav žalbe i na raspravi pred drugostepenim sudom za zastupanje na toj raspravi.
U odnosu na prvotuženog tužiteljica je uspjela sa tužbenim zahtjevima u tačkama a, b. i c. a u tački d. 70%, pa je ukupan uspjeh oko 93%, što obzirom na sadržaj tužbenih zahtjeva ovaj sud cijeni kao pretežan uspjeh, pa je primjenom odredbe čl. 386. st. 3. ZPP obavezao prvotuženog da tužiteljici nadoknadi troškove koji se odnose na advokatsko zastupanje za: pripremno ročište 9. 3. 2021. godine, glavnu raspravu 26. 10. 2021. godine i 16. 10. 2023. godine – 3 x 360,00 KM, nastavak pripremnog ročišta održanog 29. 3. 2021. godine, 6. 9. 2021. godine i 4. 10. 2021. godine, nastavak glavne rasprave 23. 11. 2021. godine i 6. 12. 2023. godine – 5 x 180,00 KM, sastav žalbe od 4. 1. 2022. godine i žalbe od 15. 2. 2024. godine – 2 x 450,00 KM, za raspravu pred drugostepenim sudom – 420,00 KM (čl. 2. st. 1. ZPP).
Sadržaj podneska od 9. 3. 2021. godine mogao je biti izložen na pripremnom ročištu, pa za sastav podneska nisu dosuđeni troškovi (čl. 387. st. 1. ZPP).
Odluka kao u izreci donesena je primjenom odredbi čl. 226. i čl. 229. st. 1. tač. 3. i tač. 4. ZPP.
Predsjednice vijeća
Nada Hamović-Kovačević